Kosmos izdavaštvo, 2019.

Ova zbirka priča Aleksandra Gatalice je jedino meni poznato delo na srpskom jeziku koje, pored Pekićevog „Novog Jerusalima“, eksplicitno nosi oznaku „gotski“.

Stavljanje ovakvog identifikatora u naslov ili podnaslov dela podrazumeva svesno računanje na neko postojeće očekivanje čitalaca, što je u ovom slučaju prilično mutna situacija.

Ne samo što sam ubeđena da većina naše publike nema baš jasnu predstavu o tome šta da očekuje od domaćeg pisca koji predstavlja svoje pisanije kao nešto gotsko, već sumnjam da je i sâm pisac imao pred očima definisanu strukturu ovog žanra u kom je želeo da se okuša.

Čini mi se da kod nas najšire uzev vlada uverenje da je „gotsko“ sve ono što je nekonvencionalno, granično, ali na pomalo mračan način, maglovito, nejasno, što ne može nedvosmisleno da se smesti u neku od postojećih kategorija.

Najšire uzev, ovo i jesu neke od osobina gotika, ali postoji neki žanrovski minimum koji je ipak neophodno ispuniti da bi neko delo moglo bez ogrešenja da ponese ovu oznaku, i to u naslovu.

Da ne budem baš maliciozna pa da ga poredim sa Poovim „Pričama tajanstva i mašte“, bez sumnje prvim književnim delom koje pada na pamet kada se kaže „gotska (kratka) priča“, jer je ta runda bezmalo uvek unapred izgubljena.

Ipak, radi sticanja jasnije ideje o opštem utisku koji treba da ponudi gotska proza u kratkoj formi, možemo se pozvati na pojedine priče Mopasana, Balzaka, Gogolja ili, ako neko smatra da je poređenje sa najvećim imenima svetske književnosti ili majstorima žanra možda a bar set too high ili jednostavno nepravedno postavljeno – imamo i nešto iz našeg atara: pripovetke Momčila Nastasijevića.

Razlog što ne pominjem autore evidentno „žanrovskog“ opredeljenja kao primere za poređenje jeste u tome što Gatalica nije žanrovski pisac. Koliko god ta podela na ozbiljnu i žanrovsku književnost zvučala zastarelo i doista elitistički, ona nije sasvim bez osnova pa i takvo mešanje baba i žaba nijednoj strani ne bi išlo u prilog.

Međutim, kada jedan pisac ozbiljne književnosti sâm napravi takav spoj, to nam daje za pravo da njegovo delo podvrgnemo posmatranju prema merilima žanra u koji se svrstava.

Zato, držeći se shvatanja gotika kao proznog žanra, proći ću kroz nekoliko osobina koje su zajedničke pričama pomenutih autora (a imajući na umu i širi korpus gotskih pripovesti) da bih obrazložila zbog čega mi „Gotske priče“ nisu priuštile iskustvo koje očekujem od književnog gotika.

Zgusnuto pripovedanje

Sad ću se ipak pozvati na Poa (jer je neizbežno), ali ovog puta u svojstvu teoretičara. U eseju „Filozofija kompozicije“ Po objašnjava poetiku kratke priče koje se on pridržava, ali koja je prilično univerzalno primenljiva nezavisno od žanra. On navodi da priča, s obzirom na vrlo ograničen prostor, mora da bude krajnje straight to the point, tj. da u celosti teži jedinstvenom efektu, koji je najbolje smestiti na sâm kraj radi najjačeg učinka. To znači da svaki element koji se u priču uvede, svaka rečenica kao stepenik na tom usponu ka efektu, treba da bude u službi njegove realizacije. Uostalom, ovo nije tako daleko ni od Čehovljevog čuvenog zahteva da puška uvedena u dramu do kraja poslednjeg čina mora da opali.

Samo jedna od „Gotskih priča“, koliko sam ja zapamtila, sadrži ovakav nedvosmisleno ciljan efekat na kraju. U ostalim pričama – makar je moj utisak bio takav – pripovedanje se previše rasplinjava u neodređenim pravcima pa samim tim i snaga efekta drastično opada.

To ne znači da nema čitalaca koji će u ovakvoj prozi uživati jednostavno zbog lepote rečenica, uspelih asocijacija i drugih kvaliteta kojima se ova zbirka svakako odlikuje, ali pravog gotskog tu nema mnogo.

Neposrednost (teorija recepcije, interakcija sa čitaocem)

Da bi se postigao efekat gotskog, čitalac mora da učestvuje u pripovesti, mora u nju da bude lično uvučen, kao da se opisani događaji odnose na njega samog, bezmalo kao da i njegov opstanak zavisi od toga kako će se priča odviti do kraja.

Ako je prethodna tačka imala veze sa tehnikom pripovedanja, pomenuta neposrednost se postiže zauzimanjem određene perspektive pripovedanja. To znači da narator ne može da bude neko nama dalek i nedodirljiv, ko izlaže to svoje znanje o događajima sa neke pozicije koja zvuči kao dokumentarac u podne ili predavanje eks katedra.

Pre nego što sama priča počne, narator mora (mislim… ne mora, nije obavezujuće, ali neće dobiti gotski efekat) da nas postavi nasuprot sebi, kao jasno definisanog sagovornika, u naratologiji takozvanog implicitnog čitaoca ili slušaoca, kao nekoga koga se veoma snažno tiče to što će biti ispričano.

Opet se pozivam isključivo na lični utisak – „Gotske priče“ me nisu na ovaj način uvukle u sebe, nisam imala osećaj da mi se obraćaju, već kao da su one prosto tu, pa ja ako pročitam – pročitala sam.

Gotik: nula.

Pretnja i tenzija

Nezavisno od odabira teme, od toga da li će se u priči naći natprirodni elementi, da li će se sva vrteti oko smrti ili će jednostavno opisati jedan dan (ili čak samo jedan trenutak) nekog lika, pripovest koja želi da bude gotska neizostavno mora da puca od tenzije.

Ta tenzija može da potiče iz same situacije o kojoj se govori, kao u pričama u kojima se protagonista susreće sa nečim za njega nepoznatim i strašnim, bilo da je u pitanju osoba, priviđenje, tajna ili stvorenje iz drugog sveta. Primeri su priče o duhovima i sve što u njih može da se svrsta.

Može da bude predstavljena u tekstu po principu show, don’t tell, bez obzira na to da li je izvor tenzije u nekom objektivnom dešavanju ili samo u doživljaju lika (pa samim tim i našem), kao recimo u Gogoljevim „Petrogradskim pričama“.

Najsuptilniji oblik nalazimo u pričama u kojima nam nije uvek jasno šta je izvor tenzije, jer je ona utkana u sâm jezik pripovedanja, a tema i spoljne okolnosti mogu biti potisnute u drugi plan. Dobri primeri su Nastasijević, Kafka i naravno Po.

U svakom slučaju, najvažniji aspekt jeste da se ta tenzija prenese na čitaoca, da postane opipljivi deo iskustva čitanja.

Moje iskustvo čitanja „Gotskih priča“ bilo je obojeno upadljivim izostankom tenzičnosti.

Pomućena granica između stvarnog i nestvarnog, života i smrti, sna i jave, razuma i ludila

Neizvesnost je jedan od ključnih elemenata gotske proze i u sadejstvu sa ostalim pomenutim osobinama rezultuje jedinstvenim i prepoznatljivim utiskom koji pripisujemo ovom žanru.

Ona takođe može da se postigne različitim sredstvima i na različitim ravnima pripovesti. Među najčešćim postupcima kojima se neizvesnost unosi u svet dela jeste na primer postepeno otkrivanje neke tajne ili stanja stvari. Saznanje o tome menja percepciju likova (pa i čitalaca) o opisanim događajima, ili u drastičnijim slučajevima o onome što misle da znaju o događajima kojima su prisustvovali, ljudima oko sebe, samima sebi ili čitavom svetu.

Drugi način predstavljanja neizvesnosti jeste njeno uvođenje u čitalački proces, a to se obično postiže narativnim postupcima takozvane fokalizacije i perspektive nepouzdanog pripovedača.

Fokalizacija je fokusiranje pripovednog toka na tačku gledišta jednog lika, bilo u spoljašnjem smislu (opisuje nam se samo ono što taj lik vidi, zna i doživljava) ili unutrašnjem (dobijamo pristup sadržaju svesti lika i njegovim emocijama).

Nepouzdani pripovedač je tehnika pripovedanja iz perspektive lika dela (svejedno da li iz prvog ili trećeg lica) kojom se formalno uspostavlja identitet između naratora i čitaoca, čitalac biva uveravan u ono što narator govori i nateran da zauzme njegovu tačku gledišta, pa i njegovo rezonovanje, zaključivanje i moralna načela. Međutim, ovo je postupak manipulacije čitaočevim opažanjem, a efekat se postiže kada čitalac svesno napusti perspektivu koja mu se tekstom nameće.

Ovim tehnikama se u pripovesti stvara neizvesnost u pogledu ispričanog: da li se zaista dogodilo ili pripada nečijem košmaru? Ako se zaista dogodilo, da li je tumačenje koje nam je u delu dato pouzdano? Ko nam govori priču i sa koje pozicije – da li je lud, mrtav ili uopšte ne postoji?

Navedeni efekti se teže postižu ako autor zauzme hroničarski pristup pripovedanju, kao što je slučaj u „Gotskim pričama“. (Pekić takođe zauzima hroničarski pristup, štaviše u podnaslovu „Novog Jerusalima“ doslovce stoji „gotska hronika“, ali to je tema za drugi članak.)

Kao što sam pomenula u vezi sa neposrednim pripovedanjem, glas koji nam kazuje „Gotske priče“ najčešće je neki neprisutni pripovedač čija pozicija nema snagu da uvuče čitaoca u centar priče. Ne doprinose ni pomenute upadice sa uspostavljanjem međuodnosa priče i pripovedanja, jer u nastojanju da učvrste istorijsku verodostojnost opisanog gube na intimnosti neophodnoj za pravi gotski doživljaj jezovitog.

Snažna emocionalna obojenost

Možda najveća „zamerka“ koju imam prema ovoj zbirci priča (disklejmer u dnu članka) jeste to što mi je u dosta promišljenom, svesnom i književnoteorijski potkovanom predgovoru obećan književni strah – a nisam ga dobila.

Ne bih sad da zalazim u to da sam ja čitalac koji od svojih najranijih čitalačkih dana upravo strah i juri po književnosti, večito željna novih i svežih iskustava straha, jeze i neizvesnosti, pa možda imam malčice previsoke kriterijume po pitanju toga šta u književnosti još može stvarno da me zaplaši.

(Uostalom, u prethodne dve nedelje sam pročitala dva romana od kojih su mi se podizale dlačice na vratu, tako da ne bih rekla da sam baš oguglala.)

Istina, nisam sigurna na šta je autor tačno mislio kada je u predgovoru najavio da će zbirka ponuditi književni strah. Emocionalnost nekog književnog dela može sa jedne strane biti predstavljena u delu, u smislu tematizovana, tako da gradi tkivo radnje i nju osećaju i doživljavaju likovi odnosno oni koji pripadaju svetu dela.

Sa druge strane se pak može odnositi na osećanja koja čitalac doživljava u susretu sa delom, što može da se dešava nezavisno od namere književnog dela jer, kao što se i u predgovoru „Gotskim pričama“ navodi, svaki čitalac ima svoje viđenje i svoje slike dok čita knjigu – pa samim tim i svoja osećanja.

Ima tu sad ta čudna stvar da je za čisto estetski doživljaj onoga što nazivamo književnoumetničkim delom (odrednica koja momentalno isključuje veći deo gotskog žanra, ali hajde) neophodno ući u stanje Kantovog takozvanog „bezinteresnog posmatranja“, dok se uključivanje bilo kakve privatne subjektivnosti automatski smatra nekim kič sentimentalizmom, ali to je upravo onaj elitistički deo književne teorije i kritike kojim ne želim da se bavim.

Moja najbolja prijateljica Neda u svojoj izvanrednoj književnoteorijskoj studiji „Narativni sentimenti“ po prvi put – koliko je meni poznato – razmatra prisustvo emocionalnosti u književnosti, odnosno promišlja temu osećajnosti i kao predstavljene i kao doživljene, pa koga zanima može mnogo toga da nauči iz ove knjige.

Moj problem sa „Gotskim pričama“ postoji na obe ove ravni. Ako i dozvolim da ravan doživljenog straha može da se pripiše mojim individualnim sklonostima i stepenu osetljivosti na nadražaje koji treba da ga izazovu, mera predstavljenosti straha u tekstu definitivno je dovoljno objektivna da o njoj možemo raspravljati.

I – pogađate – ta je mera u ovom slučaju premala. Uz sve gore već pomenute aspekte u kojima ova zbirka ne uspeva da veže čitaoca za sebe dovoljno čvrsto i dovoljno blizu, zaista nije dovoljno samo uvesti temu smrti, avetinjske harmonike, neke pasije koja želi da se protegne mimo života bez obzira na cenu i tako dalje da bi se dobio stvaran, autentičan doživljaj straha, pa ma i samo po čisto estetskim merilima.

Da se podsetimo: Šekspira svi (sa pravom) smatramo klasikom koji zadovoljava najviše estetske standarde, pa nas završetak „Romea i Julije“ češće zatekne kako se davimo u suzama nego kako „bezinteresno posmatramo“ tragičnu smrt dvoje mladih ljudi koja se odvija tu pred našim očima.

Da, možda je stvarno vreme za redefinisanje nekih načela studija književnosti.

Subjektivnost i okrenutost ka unutrašnjem

Da izložim šta mislim pod ovim pa da završavam već jednom, više sam reči napisala o knjizi koja nije gotska nego o onima koje to jesu.

Dakle, nije to sad neko pravilo, kao što je u književnom stvaralaštvu retko kad moguće postaviti kruta pravila, ali iz prakse se vidi da je gotska proza najuspelija tamo gde se bavi temama koje su nekako više lične i intimne nego opšte i zajedničke u smislu društvene, istorijske, koje se tiču neke veće grupe, zajednice, koje su svima dostupne ili poznate.

Drugim rečima, gotske teme su češće one koje su univerzalne za sve ljude, sa kojima svako pojedinačno može da se poveže i identifikuje, slično temama bajke (i to nije jedina tačka u kojoj se gotik i bajke dodiruju). To znači da su u pitanju priče za koje su važniji individualni doživljaj, emocionalni naboj i neka lična istorija ili filozofija, nego opšte poznavanje događaja, stanja stvari i ličnosti iz šireg, objektivnog društvenog sistema.

Naravno, nije nemoguće napisati potpuno gotsku priču zasnovanu na istorijskim ličnostima, događajima ili okolnostima, ali sa temama koje su toliko poznate postoji taj problem što o njima već vlada ustaljeno znanje, mišljenje pa i osećanje zajednice kojoj pripadaju. U tom smislu, ogrtanje poznate priče u gotsko ruho je već po sebi retelling i samim tim je mnogo veći izazov dobiti efekat jezovitosti, iznenađenja ili neke nove spoznaje (otprilike kao što je „Nosferatu“ (2024) epic fail-ovao).

Slično tome, pričati gotik priču iz perspektive masovno osvedočenog događaja u najvećoj meri oduzima čitaocu zadovoljstvo vlastitog utiska jer je utisak svedoka (posebno kad se pripoveda retroaktivno, što je u „Gotskim pričama“ slučaj) već predstavljen u delu, pa i ako je zadovoljavajuć po svom emocionalnog karakteru – nije čitaočev.

Najbolje gotske pripovesti gotovo uvek govore o jednoj ličnosti ili najviše nekoliko njih, koje su neposredni učesnici dešavanja i čije iskustvo i mi dobijamo direktno i u real time-u. Čitalac se identifikuje sa njihovim vrlo subjektivnim doživljavanjem i, uz malo narativne manipulacije, efekat je nepogrešiv.

Kad se tome pridodaju književne okolnosti poput izolacije, klaustrofobičnosti, tajne, iščašenih karaktera – posle se spava sa upaljenim svetlom.

Nažalost, „Gotske priče“ su po karakteru nalik ekstrovertima: upadne na žurku, odmah se sa svima upozna, za pola sata svi znaju ko je šta je čime se bavi u koga je zaljubljen – i od misterije ne ostade ništa.

Ovde sad imam potrebu da tresnem disklejmerčinu zato što sam se drznula da kritikujem velikog domaćeg savremenog pisca.

Pre svega, uopšte mi nije namera da kritikujem pisca. Aleksandar Gatalica je po obrazovanju moj rođeni kolega sa opšte književnosti, plus prevodilac sa više jezika; pored toga je vrlo uspešan, višestruko nagrađivan i voljen pisac, i generalno jedna nenametljiva i pozitivna figura prema kojoj može da se gaji samo poštovanje, što ja najiskrenije i činim.

Celokupno ovo moje izlaganje više ima za cilj da razjasni šta je gotik – to prokleto, neizbežno pitanje – jer je jedna velika istina da se gotik kod nas, na sprskom jeziku, nikada nije sasvim raskomotio kao kod kuće. S obzirom na to da se i fantastika i horor, koji odavno već imaju ustanovljenu publiku i autore, i dalje bore za vidljivost, nije neko čudo da gotik, kom se najčešće odriče i status zasebnog žanra, nema svoje mesto u svesti šireg čitalaštva.

Mislim, damn, u velikom broju knjižara i biblioteka jedva da možete da nađete „Horor“ na posebnoj polici, a nekmoli gotik koji je u njega utopljen kao zakržljali sijamski blizanac.

Sa ovim vas ostavljam na miru da razmišljate o ovome ili odete da radite nešto sasvim drugo.

Za one koji se zadrže, evo u nastavku nekih izvora koji potkrepljuju ono što sam navela, kao i štiva za dodatno istraživanje.

I naravno, uvek možete da mi se obratite ako vas nešto od ovoga posebno bocka i čačka pa da obradimo temu kako valja.

Uživajte u ostatku dana.

***

Izvori i literatura:

Nedeljka Bjelanović – Narativni sentimenti, Institut za književnost i umetnost, 2022.

Fred Botting – Gothic, Routledge, 2013.

Sigmund Frojd – Creative Writers and Day-Dreaming (ja verujem da je ovo prevedeno kod nas i da se nalazi kao poglavlje u nekoj knjizi sa izborom, ali nisam uspela da dokonam gde; ako nađem – eto apdejta)

Aleksandar Gatalica – Gotske priče, Kosmos izdavaštvo, 2019.

Terry Heller – The Delights of Terror, University of Illinois Press, 1987.

Michelle A. Massé – Psychoanalysis and the Gothic u knjizi David Punter (ed.) – A New Companion to the Gothic, Blackwell Publishing Ltd, 2012.

E. A. Po – Filozofija kompozicije

David Punter – The Literature of Terror, Routledge, 1996.

Novo sa Fejsbuka
Cover for Gotska biblioteka
34
Gotska biblioteka

Gotska biblioteka

Moj i vaš mračni kutak

3 weeks ago

Gotska biblioteka
#gothicbookstagram #gothicliterature #bookstagramsrbija #bookstagrambalkan #gotikknjiževnost #gotskabiblioteka #gotikhoror #gothichorror #preporukezačitanje #TBR ... See MoreSee Less
View on Facebook

1 month ago

Gotska biblioteka
U ovo čak i imam nekog poverenja.Samo nemam strpljenja do novembra.I zbog očekivanja i zbog vrućine. 😁 ... See MoreSee Less
View on Facebook
Goodreads

Pročitano

Blood on Satan's Claw: or, The Devil's Skin
liked it
Uh. Vidim da ovo ima dosta visoke ocene i sad sam u problemu. Knjigu sam uzela pre svega zato što je deo „the Unholy Trinity“ filmskog folk horora, a trenutno sam u tom vajbu jer sam čitala Starve Acre koji mi se dosta dopao. Nemam mnog...
tagged: folk-horor
Crno krilo
Jao bože što sam se ja smorila od ovoga. Pročitala sam stotinak stranica i zaključila da ne želim da čitam dalje. Sutra ću probati da obrazložim svoj utisak.
Noćna škola
Jao brate, vala i ja svašta čitam...
Crveni krovovi
it was amazing
Ovo je prvi i poslednji roman o ratu u Bosni koji mi je bio potreban. A pritom uopšte nije roman o Ratu. Ovo je jedna lepa priča o iskupljenju jedne ružne i tragične istorije. Već sam se ograđivala i ponovo ću: pošto je Neda jedan od ...

goodreads.com
BookTok