Jedne vrele junske noći 1764. godine, Horas Volpol se probudio u raskošnoj noćnoj odaji svog imanja u Tvikenemu, nekada skromne kuće u džordžijanskom stilu, a sada eklektično i hirovito rekonstruisane u nešto nalik dvorcu iz bajke.

Rođen da uživa u umetnosti i estetici (u čemu mu je pomogao i aristokratski odgoj), a primoran da se kao sin važnog člana Parlamenta bavi politikom i javnim životom, ovaj pasionirani kolekcionar umetnina i antikviteta već je više od decenije radio na uređenju svoje kuće iz snova. I ne sluteći da stvaraju arhitektonski stil koji će postati opštepoznat kao „neogotski“ ili „gotski preporod“, Volpol i njegova dvojica jednako estetski nastrojenih (i imućnih) prijatelja pod poluzvaničnom titulom „Komiteta dobrog ukusa“ doteruju Stroberi Hil – kako se imanje sada zove – vodeći se svojim zamašnim poznavanjem srednjovekovne umetnosti i arhitekture.

Ova kuća – o kojoj Volpol u pismu svom prijatelju Tomasu Greju kaže da „nikada ne spava“ – kao da je uistinu dobila neki sopstveni život. Nekako je nova… a istovremeno stara, tako stara.

Iz sna ga je probudio košmarni prizor. U tom snu, obreo se u nekom veoma starom zamku („ništa neobično za glavu punu gotskih priča, poput moje“), i na balustradi glavnog stepeništa ugledao divovsku ruku u viteškom oklopu.

Iste večeri je seo da piše, i posle dva meseca grozničavog rada, završio je svoju „šašavu knjižicu, u stilu starih vremena“.

To je bila priča puna fantazmagorija i priviđenja, melodrame i visokoparnih izraza, mračnih hodnika i skrivenih vrata, i drugih raznih nepojamnosti, ali njen je glavni cilj bio da kod čitalaca izazove strah i saosećanje, i ona je to pokušala da proizvede vodeći se načelima starih majstora tragedije i ugledajući se na jezički stil jednog jedinog Barda.

Knjiga je najpre objavljena pod pseudonimom, kao da se njen autor izvinjava što nešto tako „divlje“ i mahnito pušta u svet. Međutim, kada je prvo izdanje razgrabljeno sa neočekivanim žarom, drugo izdanje se pojavilo sa stidljivim ponosom i pravim autorstvom:

Otrantski zamak
gotska priča
autora
Horasa Volpola

Iako je odmah stekao popularnost, roman je istovremeno opisivan kao „skandalozan“ i „očaravajuć“. Skandalizovani su, naravno, bili vodeći mislioci i kritičari tog naprednog, racionalnog, naučnog veka, koji su ovakvu vrstu pripovesti smatrali unajmanje varvarskom. Ali publika je bila oduševljena pričama o ukletom zamku, podzemnim prolazima, porodičnom prokletstvu, vratima koja škripe i statuama koje plaču krv.

Naravno, nije samo senzacionalizam ono što je „Otrantski zamak“ nudio svojim čitaocima. U srcu priče su – kao i u svakoj važnoj priči – porodična drama i odnosi čija je dinamika umršena u klupko ličnih, društvenih, religijskih i istorijskih uloga i obaveza.

Međutim, ono što je najveća novina, i što je bila autorova svesna namera sa ovom pričom, jeste smišljeno mešanje starih romansi sa njihovim „prevaziđenim“, bezmalo „primitivnim“ pogledom na svet, koji podrazumeva sujeverje, ostrašćen govor i njim praćena jednako ostrašćena dela, sa „novim“, racionalnim, na klasici poniklim načinom pripovedanja, koji govori o objektivnoj, na javi proživljenoj stvarnosti.

Iako je imao svesnu i promišljenu ideju da stvori jednu novu vrstu pripovesti kakvu njegovo doba nije poznavalo, Horas Volpol verovatno nije ni slutio da je zapravo postigao mnogo više: svojim malim književnim eksperimentom on je u jedno napredno, ali rigidno doba uveo i ozvaničio nešto što je uvek prisutno i neodvojivo od ljudske prirode; on je u život pritisnut racionalizmom vratio bajku i mit.

I tako je jedne letnje noći, u jednoj staroj–novoj kući, u sadejstvu košmara i prijemčivosti jednog zaljubljenika u dubine i dosege ljudskog duha, rođen novi žanr.

Žanr koji je istovremeno tek nastao i oduvek bio tu, koji se obraća i razumu i mašti, koji je ujedno mit i istorija, i pokušava da pomiri suprotnosti od kojih su sazdani čovek i svet u kom živi; žanr koji je najživlja stvarnost i najgora noćna mora – GOTIK.

Prvi put objavljeno na Fejsbuku 4. avgusta 2025.

Novo sa Fejsbuka
Cover for Gotska biblioteka
155
Gotska biblioteka

Gotska biblioteka

Moj i vaš mračni kutak

2 weeks ago

Gotska biblioteka
Zaposednutost Albe Dijaz (The Possession of Alba Diaz, 2025) – Poreklo, krivica i šta raditi ako tama odgovori na krikDok u prethodna dva romana užas ima izvor u nekoj spoljnoj pretnji, u kojoj iskustveno učestvuju i drugi likovi, „Zaposednutost Albe Dijaz“ donosi najsloženiju i najosetljiviju vrstu strave – psihološki horor. Umesto zidova kuće i pograničnih šikara na obali reke, ovde je prostor zaposednutosti svest glavne junakinje.U skladu sa ovim zaokretom ka unutra, istorijska postavka romana, iako i dalje akademski precizna i bogato informisana, nije snažno vezana za neki određeni događaj. Priča je smeštena u 1776. godinu u Zakatekas, glavni grad istoimene centralne regije na meksičkoj visoravni i kolonijalni dragulj čiju su sudbinu odredila bogata nalazišta srebra. Mlada Alba, kći bogatog trgovca, i samim tim osuđena na ulogu i funkciju koju joj društvo nameće, pravi spletku kojom bi izbegla udaju po izboru roditelja. Kada u gradu izbije epidemija smrtonosnog pegavog tifusa, nekoliko bogatih porodica se, zajedno sa predstavnicima crkve i poslugom, kao u Poovoj „Maski crvene smrti“ povlači u rezidenciju na rudarskom imanju jedne od njih kako bi u izolaciji pronašli bezbednost do jenjavanja epidemije. Međutim, ono što će tamo pronaći dovešće u pitanje temelje na kojima ta zajednica počiva.Celu analizu, sad već znate, pročitajte na blogu, link u bio i u priči.#isabelcanas #thepossessionofalbadiaz #gotikromani #womeninhorror #ženeuhororu ... See MoreSee Less
View on Facebook

3 weeks ago

Gotska biblioteka
Vampiri El Nortea (Vampires of El Norte, 2023) – Krv, pesak i barutDok je u „Hacijendi“ fokus na unutrašnjim tenzijama između društvenih klasa na meksičkoj zemlji, u „Vampirima El Nortea“ oslikani su duboki kulturološki i nacionalni sukobi ogromnog i pustog pograničnog prostora u osvit Američko-meksičkog rata (1846–1848).Izabel Kanjas ni ovde ne troši reči na istorijske apstrakcije. U odmerenom i elegantnom postkolonijalnom ključu, ona nas usisava u goruće, živo iskustvo meksičkog naroda sa rančeva u dolini reke Rio Grande – kako bogatih i moćnih „rančerosa“, tako i radničkog sloja, „vakerosa“, bez sopstvene zemlje i imanja.Slično kao u „Otrantskom zamku“, roman nam pokazuje kako klasne razlike pucaju pred naletom gole strave: Nena, ćerka patrona hacijente, i Nestor, siromašni vakero bez porodice, neraskidivo su vezani traumom iz zajedničkog detinjstva. Nakon cele decenije bez kontakta, fizička razdvojenost postaje i klasna, čime se onemogućava efikasna komunikacija neophodna za ponovno povezivanje, ali i odbranu od neposredne opasnosti po celu zajednicu. Kada se ponovo nađu oči u oči sa užasom, budi se mehanizam preživljavanja – kao sećanje koje telo nosi u ožiljcima, ali i kao kolektivno pamćenje u predanju naroda o lekovitim biljkama i nepojamnoj pretnji koja vreba iz magle i tame.Celu analizu možete pročitati na blogu, link u bio 🔗 i u priči.#isabelcanas #vampiresofelnorte #gotikromani #womeninhorror #ženeuhororu ... See MoreSee Less
View on Facebook

4 weeks ago

Gotska biblioteka
Hacijenda (The Hacienda, 2022) – Kuća koja pamti krvDebitantski roman Izabel Kanjas u stranim prikazima najčešće opisuju kao spoj „Meksičke gotike“ i „Rebeke“, pre svega zahvaljujući zlokobnoj, opresivnoj atmosferi i slow-burn stravi. Svoje prvo gotsko ostvarenje autorka zasniva na motivu uklete kuće, koji je dovoljno univerzalan, prepoznatljiv i versatilan i zato lako trpi preseljenje iz najčešće očekivanog anglo-američkog konteksta. Dok je junakinja kod Moreno–Garsije „uljez“ u uvezenom mikrokosmosu ambijenta koji je po svemu engleski, Kanjas nas vodi pravo u meksičku hacijendu i unutrašnje odnose tog društvenoistorijskog sistema.Roman nas upoznaje sa dvadesettrogodišnjom Beatris, koja se neposredno nakon završetka Meksičkog rata za nezavisnost (1810–1821) nalazi u veoma nezogdnom položaju. Nakon što je njen otac izgubio glavu na pogrešnoj strani istorije, Beatris i njena majka ostaju bez zaštite i krova nad glavom. Stoga Beatris odlučuje da posegne za jedinim sredstvom koje joj je kao ženi iz višeg staleža na raspolaganju: da prihvati bračnu ponudu Don Rodolfa, privlačnog i bogatog člana pobedničke elite i naslednika hacijende San Isidro. Sa entuzijazmom i planom da se vremenom doista do ušiju zaljubi u svog tajanstvenog i pomalo opasnog muža, Beatris dolazi u kuću koja treba da joj postane dom i utočište, samo da bi odmah uvidela da kuća već ima gospodaricu – a to nije Beatris.Celu analizu možete pročitati na blogu, link u bio 🔗 i u priči.#isabelcanas #thehacienda #gotikromani #womeninhorror #ženeuhororu ... See MoreSee Less
View on Facebook
Goodreads

Pročitano

Blood on Satan's Claw: or, The Devil's Skin
liked it
Uh. Vidim da ovo ima dosta visoke ocene i sad sam u problemu. Knjigu sam uzela pre svega zato što je deo „the Unholy Trinity“ filmskog folk horora, a trenutno sam u tom vajbu jer sam čitala Starve Acre koji mi se dosta dopao. Nemam mnog...
tagged: folk-horor
Crno krilo
Jao bože što sam se ja smorila od ovoga. Pročitala sam stotinak stranica i zaključila da ne želim da čitam dalje. Sutra ću probati da obrazložim svoj utisak.
Noćna škola
Jao brate, vala i ja svašta čitam...
Crveni krovovi
it was amazing
Ovo je prvi i poslednji roman o ratu u Bosni koji mi je bio potreban. A pritom uopšte nije roman o Ratu. Ovo je jedna lepa priča o iskupljenju jedne ružne i tragične istorije. Već sam se ograđivala i ponovo ću: pošto je Neda jedan od ...

goodreads.com